PORTRET IKONE Paolo Rizzatto, dizajner koji je preispitao poznati oblik lampe

Stolnu lampu sa sjenilom prepoznajemo i kada je nacrtana u nekoliko poteza: postolje, uspravni nosač i prošireni obris iznad njega. Paolo Rizzatto uzeo je upravo taj poznati oblik i ponovno razmotrio od čega se izrađuje, kako se sastavlja i kako ga čovjek koristi. Njegova Costanza ove godine navršava četrdeset godina. Dobar je to povod da njezina autora pogledamo malo dalje od prepoznatljive siluete.

Naime, kod predmeta koji djeluje poznato lako je previdjeti projektantski posao. Neobična lampa odmah traži objašnjenje; za onu koja izgleda jednostavno često pretpostavimo da ga nema. Rizzattov rad pokazuje koliko toga može biti promišljeno upravo ondje gdje na prvi pogled nema velikog iznenađenja.

Paolo Rizzatto: arhitekt koji razmišlja i o predmetu

Rođen u Milanu 1941., Rizzatto je diplomirao arhitekturu na milanskom Politehničkom sveučilištu 1965. godine. Njegov rad obuhvaća arhitekturu, interijere i oblikovanje proizvoda, a 1978. s Riccardom Sarfattijem i Sandrom Severi osnovao je Luceplan. Taj spoj projektiranja i proizvodnje važan je za razumijevanje njegovih svjetiljki. Oblik treba moći pretvoriti u predmet koji će se izrađivati i koristiti. Luceplanova biografija bilježi i njegova djela u muzejskim zbirkama, među ostalima u njujorškoj MoMA-i i londonskom muzeju Victoria and Albert.

Ipak, za ovaj portret korisnije je pogledati tri konkretna rješenja nego nizati priznanja. Zidna lampa 265, Costanza i Hope izgledaju vrlo različito. Uspoređene, otkrivaju autora koji se ne oslanja na jedan prepoznatljiv vanjski oblik. Njegov se pristup jasnije vidi u načinu na koji povezuje konstrukciju, materijal i radnju korisnika.

Model 265: svjetlo se može pomaknuti

Model 265 iz 1973. dobar je početak. Na vlastitoj stranici o toj lampi Rizzatto objašnjava da vizualna ugoda ovisi o izvoru, okolnim površinama, trenutku i osobi. Stoga je važno moći promijeniti položaj svjetiljke i smjer svjetla. Model 265 omogućuje upravo takvo pomicanje izvora jednostavnom gestom.

To je vrlo konkretna odluka o tome tko se kome prilagođava. Zamislimo kutak u kojem se ista fotelja koristi za čitanje i razgovor. Pri čitanju je važno gdje svjetlo pada na knjigu; kada knjigu odložimo, poželjan položaj izvora može biti drukčiji. To je hipotetski primjer, ali dobro pokazuje zašto pomičnost pripada samom projektu lampe. Njezina se vrijednost provjerava i nakon što je postavljena u prostor.

Costanza: poznati oblik, drukčija izvedba

Costanza, oblikovana 1986., na prvi pogled djeluje mnogo mirnije. U njoj lako čitamo tradicionalnu lampu sa sjenilom, no Luceplanov prikaz četrdesete obljetnice upućuje na ono što stoji iza te slike: lagano, uklonjivo sjenilo od polikarbonatne ploče te upravljanje svjetlom dodirom. Rizzatto ondje svoj pristup opisuje kao davanje novog života tradiciji pomoću suvremenih materijala i tehnologije.

Takav postupak zahtijeva drukčiju vrstu discipline od traženja posve nove siluete. Kad zadržite poznati obris, odluke o debljini, spoju i načinu upravljanja postaju još važnije. One trebaju opravdati novu izvedbu predmeta koji ljudi već razumiju.

Na aktualnoj stranici stolne Costanze sjenilo je navedeno kao zamjenjivo, a među izvedbama postoje modeli s dodirnim regulatorom i modeli s običnim uključivanjem i isključivanjem. Kod izvedbe s regulatorom tanka upravljačka šipka služi uključivanju, isključivanju i izboru četiriju razina intenziteta. Zato je pri odabiru važno provjeriti konkretan model, a ne funkcije pripisati cijeloj obitelji.

Za korisnika je to razlika koju osjeti rukom. Lampi se prilazi, traži se mjesto uključivanja i podešava svjetlo. Dizajnerska odluka tako ulazi u svakodnevicu kroz sasvim malu radnju. Na fotografiji proizvoda taj dio priče gotovo se i ne vidi.

Hope: drukčiji materijal za doživljaj lustera

Da Rizzattov pristup ne znači uvijek vizualnu suzdržanost, pokazuje Hope, koju je oblikovao s Franciscom Gomezom Pazom. Luceplan za stropnu izvedbu Hope navodi prizmatične leće od metakrilata koje stvaraju optički učinak nalik staklu. Sjaj i razigranost dekorativne svjetiljke ovdje proizlaze iz drukčije izvedenih dijelova.

Usporedba s Costanzom zato je zanimljiva. Jedna ostavlja dojam jednostavne lampe sa sjenilom, druga privlači pozornost mnoštvom prozirnih elemenata. Međutim, u obje možemo čitati slično projektantsko pitanje: koji dio poznatog predmeta želimo sačuvati, a što novi materijal dopušta promijeniti? Kod Costanze prepoznajemo obris; kod Hope doživljaj svjetlucanja.

Što znači četrdeset godina Costanze

Luceplan obljetnicu 2026. obilježava i trima novim grafičkim obradama sjenila: Pleated, Diamond i Striped. Osnovni identitet lampe pritom ostaje prepoznatljiv. To je zanimljiv nastavak početne ideje: površina se može mijenjati, a predmet zadržati kontinuitet. Obljetnička kolekcija tako otvara i pitanje koliko prostora za promjenu dobar projekt ostavlja nakon prvog izlaska iz proizvodnje.

Sama dugovječnost, naravno, ne govori odgovara li neka lampa svakom prostoru. U Cordi bismo vrijednost ovakvog portreta zato tražili u kriterijima koje možemo prenijeti na vlastito promišljanje rasvjete:

• Što materijal radi? Nosi li konstrukciju, raspršuje svjetlo ili stvara optički učinak?
• Kako se predmet koristi? Može li se dohvatiti upravljanje i promijeniti ono što korisniku treba?
• Što vrijedi sačuvati? Je li to obris, način rada ili doživljaj svjetla?

Paolo Rizzatto zanimljiv je upravo zato što na ta pitanja daje različite odgovore. Costanzu, model 265 i Hope ne moramo birati za isti interijer da bismo razumjeli vrijednost njihova projektiranja. Za rasvjetu po mjeri takav je način gledanja posebno koristan: prije promjene oblika treba razjasniti što time dobivaju predmet i čovjek koji će ga koristiti. Poznati obris lampe tada postaje početak ozbiljnog projektantskog posla.