ODABIR RASVJETE Što provjeriti na sajmu?
30. rujna 2026.
POGLED U PROŠLOST
Franjo Hanaman i Just: kako je volfram promijenio žarulju
U jednoj ranoj volframovoj žarulji iz Smithsonianove zbirke stakleni nosač počiva na dvjema oprugama koje ublažavaju udarce. Sitna konstrukcijska mjera otkriva velik problem: nit je davala bolje svjetlo, ali bila je krhka. Franjo Hanaman i Aleksandar Just pomogli su električnoj rasvjeti da postane učinkovitija, no put od izuma do pouzdanog proizvoda tražio je još mnogo rada. Njihova priča počinje upravo ondje gdje uobičajena priča o Edisonu završava. Smithsonian čuva taj primjerak Justove i Hanamanove žarulje iz približno 1908.
Žarulja je već postojala. Što je još trebalo izumiti?
Početkom 20. stoljeća žarulja s ugljenom niti bila je proizvod koji se masovno izrađivao. Ipak, njezina svjetlosna učinkovitost ostavljala je mnogo prostora za poboljšanje. Električna energija zagrijavala je nit, a samo se dio te energije pretvarao u vidljivo svjetlo.
Jače zagrijavanje moglo je dati više svjetla, ali imalo je svoju cijenu: ugljen je brže isparavao i taložio se na unutarnjoj strani stakla. Žarulja je tako postupno tamnjela. Tražio se materijal koji bi mogao raditi na višoj temperaturi uz povoljniji odnos potrošnje i svjetlosnog učinka. Smithsonianov pregled razvoja rasvjete opisuje kako su istraživanja osmija, tantala i volframa postupno mijenjala žarne niti.
Za korisnika je to bilo jednostavno pitanje: koliko svjetla dobivam za električnu energiju koju plaćam? Za kemičara i proizvođača iza toga su stajali sastav materijala, temperatura, oblikovanje i trajnost.
Franjo Hanaman i Aleksandar Just: problem unutar stakla
Franjo Hanaman rođen je 1878. u Drenovcima kraj Županje, a kemiju je završio u Beču. Kao asistent na tamošnjoj Tehničkoj visokoj školi počeo je s Aleksandrom Justom raditi na metalnoj žarnoj niti. Hrvatska tehnička enciklopedija navodi njihov patent DRP 154262 iz 1903., kojim su opisali postupak dobivanja volframovih niti supstitucijom.
To je važno za razumijevanje njihova doprinosa. Električna žarulja već je postojala, a ni metalne niti nisu bile potpuno novo područje. Njihov je zadatak bio razviti postupak kojim se volfram može pretvoriti u uporabljiv svjetleći element.
Volfram je bio privlačan zbog visokog tališta. Nit od tog metala mogla se zagrijati na višu temperaturu i postići veću svjetlosnu učinkovitost. Hrvatska enciklopedija upravo taj pomak ističe kao ključnu vrijednost Hanamanova i Justova rada.
Zašto je volfram bio dobar izbor, ali težak materijal?
Materijal koji dobro podnosi radne uvjete ne mora se lako obrađivati. Rane volframove niti bile su krhke i nisu se mogle jednostavno savijati poput žice. To je otežavalo njihovo postavljanje u žarulju i tražilo složenije nosače.
U Smithsonianovu primjerku Justove i Hanamanove žarulje nalaze se četiri pojedinačne niti povezane u seriju, s više gornjih i donjih oslonaca. Opruge koje nose stakleni dio konstrukcije dodatno pokazuju koliko je pažnje trebalo posvetiti mehaničkoj zaštiti. Opis muzejskog predmeta omogućuje da taj problem vidimo na stvarnoj žarulji, umjesto da ga svedemo na riječ „izum”.
Izvana je to i dalje bila staklena žarulja. Iznutra se mijenjalo gotovo sve što je određivalo njezin rad.
Od ugljene niti do savitljive volframove žice
Sljedeća usporedba pokazuje razvojni smjer. Brojke su približne povijesne vrijednosti iz Smithsonianova pregleda, a ne specifikacije svih žarulja pojedine generacije. Lumen po vatu govori koliko vidljivog svjetla izvor daje za utrošenu električnu snagu.
| Izvedba | Približna svjetlosna učinkovitost | Što je dobiveno, a što je ostalo problem? |
|---|---|---|
| Ugljena nit oko 1900. | 3,5 lm/W | Uhodana proizvodnja, ali mala učinkovitost i tamnjenje stakla. |
| Rane nesavitljive volframove niti | 8 lm/W | Više svjetla za istu snagu, uz krhkost i zahtjevnu konstrukciju. |
| Savitljiva volframova žica, komercijalno od 1910. | 10 lm/W | Bolja učinkovitost i nit koja se može savijati i lakše oblikovati. |
William D. Coolidge, istraživač General Electrica, razvio je postupak kojim se volfram obrađivao na povišenoj temperaturi i izvlačio kroz sve manje otvore. Dobivena žica mogla se savijati, a žarulje s njom GE je počeo prodavati 1910. godine. Smithsonianov opis Coolidgeove žarulje objašnjava taj prijelaz između dviju generacija volframovih niti.
Hanaman i Just bili su važni sudionici razvoja koji se odvijao u više laboratorija i tvornica. Njihov doprinos postaje jasniji kad mu se pridruže problemi koje su riješili, kao i oni koji su ostali sljedećoj generaciji istraživača.
Patent nije dovoljan za industrijsku utrku
Hanaman je 1905. otišao raditi u industriju žarulja u Ujpestu, današnjem dijelu Budimpešte, gdje je mogao nastaviti primjenu i usavršavanje postupka. No istraživanja su usporavale financijske teškoće. Hrvatska tehnička enciklopedija bilježi da je 1909. i 1910. odlazio u SAD pregovarati o prodaji patentnih prava te da ih je 1910. uspio prodati. Izvor: Hrvatska tehnička enciklopedija.
Ta epizoda otvara širi pogled na razvoj rasvjete. Uz znanje o materijalu, za napredak su potrebni oprema, financiranje i mogućnost ponavljanja postupka u proizvodnji. Dobra nit mora funkcionirati i izvan laboratorijskog primjerka.
Hanaman je poslije znatan dio rada posvetio tehničkom obrazovanju u Zagrebu. Godine 1922. osnovao je i vlastitim novcem opremio Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju. Tako se njegov doprinos proširio s proizvoda na obrazovanje ljudi koji će razvijati nove postupke i materijale. Hrvatski biografski leksikon opisuje i taj manje poznati dio njegova života.
Što ova priča govori o dizajnu rasvjete?
U Cordinu području rada, oblikovanju i izradi rasvjetnih tijela, korisna je upravo veza između materijala i konstrukcije. Rane volframove žarulje pokazuju da novi materijal može poboljšati jednu osobinu proizvoda, a istodobno stvoriti novi problem koji konstrukcija mora riješiti.
Pri procjeni rješenja zato vrijedi zajedno promatrati:
- svjetlosni učinak — što izvor stvarno daje;
- način izrade — može li se zamišljeno rješenje pouzdano proizvesti;
- mehaničku otpornost — kako osjetljive dijelove štiti konstrukcija;
- održavanje — može li se izvor zamijeniti bez nepotrebnog rastavljanja.
Franjo Hanaman zaslužuje mjesto u povijesti rasvjete zbog konkretnog doprinosa razvoju volframove niti. A ona mala opruga iz muzejske žarulje podsjeća na nešto što svaki proizvođač dobro razumije: između materijala koji obećava i proizvoda koji pouzdano radi nalazi se konstrukcija.
