U povijesti dizajna 20. stoljeća malo je imena koja izazivaju jednaku dozu fascinacije i podijeljenih mišljenja kao Ettore Sottsass (1917. – 2007.). Rođen u Innsbrucku, odrastao u Torinu, a karijeru gradio ponajprije u Milanu, Sottsass je bio figura koja je stalno balansirala između arhitekture, industrijskog dizajna i umjetničkog eksperimenta. U njegovu radu ne možemo povući jasnu crtu gdje prestaje utilitarno, a počinje poetsko, jer je upravo taj sudar funkcije i emocije ono što ga je učinilo jednim od najutjecajnijih dizajnera druge polovice 20. stoljeća. Kada se spomene Sottsass, prva je asocijacija Memphis grupa, čuveni kolektiv osnovan 1981., koji je kroz svoje avangardne komade namještaja i rasvjete unio boju, igru i ironiju u dotad strogi i minimalistički svijet dizajna.
„Dizajn nije samo stvaranje lijepih predmeta, dizajn je način da ispričate priču, da prenesete osjećaje i da pokrenete razgovor,“ rekao je Sottsass. Upravo je to uloga koju je vidio u rasvjeti: lampa, po njemu, nije bila samo izvor svjetla, nego objekt sa stavom, predmet koji komunicira s prostorom i ljudima. Zato su njegove lampe često djelovale kao skulpture – vibrantne boje, neočekivani materijali, smione geometrije. Kroz njih je uspio rasvjetu osloboditi uloge „nevidljive“ prateće funkcije i pretvoriti je u glavnog protagonista interijera.
Najpoznatije Sottsassove lampe, poput Tahiti lampe (1981.), nose upravo to nasljeđe. Taj stolni model s karakterističnim profilom ptice u letu, u kombinaciji pastelnih boja i oštrih kuteva, postao je ikona Memphisa i simbol igre u dizajnu. Tu je i Ashoka stolna lampa (1981.), sa zakrivljenim linijama i gotovo totemskim oblikom, koja spaja referencu na antičku Indiju s duhom pop-arta. Još jedan primjer je Callimaco podna lampa (1982.), koju je dizajnirao za Artemide: cilindrične forme, čiste linije i primarne boje odražavaju Sottsassovu sposobnost da kombinira arhitektonski duh s humorom i vedrinom. Svaka od tih lampi je više od proizvoda – one su manifesti.
Sottsass je zadužio povijest dizajna rasvjete upravo time što je rasvjetu oslobodio monotonije funkcionalizma. Pokazao je da lampa može biti i „glas“ prostora, i umjetnički komentar, i predmet užitka. Njegov rad podsjeća da dizajn ne mora biti strogo racionalan, nego i emotivan. „Dizajn je ritual, a ne disciplina,“ govorio je, podsjećajući generacije dizajnera da se ne smiju bojati boje, ironičnog tona ili neočekivanog oblika.
Njegovo nasljeđe u rasvjeti danas vidimo u mnogim suvremenim studijima i proizvođačima koji nastoje spajati estetiku i iskustvo. Kada se u svijetu dizajna spomene ime Ettore Sottsass, najprije se pomisli na hrabrost da se pomaknu granice – a to je, u konačnici, najveći dar koji je ostavio i svjetlu i onima koji ga oblikuju.